Što su Šestani izgubili u procesu slaviziranja

Šestani, posebno oni koji žive u Baru, ali i dio njih u inostranstvu, ne čuvajući svoj identitet, izgubili su niz veoma dragocjenih nacionalnih, etnokulturnih, pa i ličnih vrijednosti.
1. Izgubili su svoj iliro-arbanaško-albanski jezik, kojega su njihovi preci govorili, ne stotinama, nego hiljadama godina. Albanski jezik je jedan od najstarijih evropskih jezika, a, po nekim nauçnicima, çak najstariji. Albanski jezik ima izvanrednih vrijednosti na polju linvistike. Jedan je od najinteresantnijih jezika po svojem leksičkom bogatstvu, po svojoj morfologiji, osobito u glagolskom sitemu i u sistemu zamjenica i pridjeva, te po svojoj sintaksnoj strukturi itd. Ne mali broj albonologa, naroçito austrijski i njemački, ali i danski, francuski, američki, ruski, izražavaju se veoma zadovoljnim i ponose se što su imali sreću da proučavaju upravo jezik Albanaca.
Govor Šestana, kao sastavni dio prastarog albanskog jezika, predstavlja jedno od najdragocjenijih blaga ovoga jezika. Šestani çuvaju u svom dijalek-tnom govoru, toliko drevnih elemenata, da prosto nema albanskog ili stranog jezičara, koji se bar prolazno nije zanimao i sa ovim govorom.
Ima ih na desetine lingvista koji su se, ispitivajući početno govor Arbanasa kod Zadra, prijatno iznenadili kada su naišli u Šestanima, prapostojbini zadarskih Arbanasa, na veoma interesantne jezičke oblike, veoma vrijedne za istorijsku gramatiku albanskog jezika. Međutim, Šestani, ne upotrebljavajući već nekoliko decenija ovaj svoj jezik, odriču se jednog izvanrednog etnokulturnog blaga. Jezik je jedno od najdragoc-jenijih blaga bilo kojeg naroda. Taj koji ubija svoj jezik, praktično ubija sebe.
2. Folklor Šestana je bio takođe izvanredan, sa nezamjenjivim vrijednostima ne samo u albanskom folkloru, nego i u evropskom. Narodno prozno stvaralaštvo, koje se nažalost nije sakupilo i objavilo, bilo je izvanredno bogato i veoma privlačno stvaralaštvo. Iznenađujuće za naučnike, ali i zabavno za obične ljude. Kada su se Šestani sakupljali veçerima na sjelo, pa kad bi se zapleli u svojim tradicionalnim razgovorima, nijesu se razilazili na spavanje do kasno u noći, slušajući raznorazne priče, zagonetke i anekdotska kazivanja. Narodne poslovice i zagonetke bile su vaspitna i zabavna ishrana kako za djecu, tako i za odrasle. Bila su to savršena umjetnička djela, pa je prava kulturna bijeda što su ta djela vremenom isčezla a sve to zbog toga što su Šestani nemudro podlegli slaviziranju.
Narodne šestanske pjesme su opet jedan od blaga nenadoknadljive vrijednosti, ne samo u albanskom, nego i u balkanskom i evropskom folkloru. Posebno izvjestan broj šestanskih balada čuvaju u sebi remiscentnih elemenata još iz Antikiteta. Što znači: Čuvaju u sebi pomen životnih pojedinosti od prije 3000 godina. Nigdje se nije sačuvala ta vrsta balade kao u Šestanima. Ne samo po jako privlačnoj tematici, nego i u umjetničkom smislu, šestanske balade su u pravom smislu savršena umjetnička djela. Izvrstan osmerac, izrazito impresivni slikoviti izrazi, besprekorne u pogledu kompozicije, dobar dio šestanskih narodnih pjesama predstavljaju prava poetska remekdjela. Može se slobodno reći da se albanska folkloristika ponosi sa baladama koje su se doskora sačuvale u Šestanima, međutim, sami Šestani, u nemogućnosti da se brinu o toj svojoj kulturnoj imovini, usled slaviziranja, izostavljajući i zaboravljajući te svoje prelijepe balade, ni sami ne znaju koliko su od toga izgubili.
4. Šestansko Kolo se ocijenilo kao jedna od najstarijih albanskih koreografskih vrijednosti. Njen kružni oblik, naizmjenično pjevanje, prvo muškarci zatim žene, ili obratno, veoma prost ritam, svjedok svoje starodrevnosti, sve ovo i mnoge druge osobine čine Šestansko Kolo zaslužnim da se proglasi od međunarodne organizacije UNESCO-a imovinom sveljudske vrijednosti. Šestansko Kolo se može igrati neprekidno, smjenjujući se igrači kad god se umore ili nasite pjevanja, ređajući jednu za drugom bezbroj pjesama. Ova iznenađujuće čudna osobina čini Šestansko Kolo izvanredno privlačnim za svjetske folkloriste, jer se rijetko koje kolo može voditi takoreći besprekidno 5 sati, pa i 10 sati, ako je veselje prigodno. Budući da je to kolo bez sumnje naslijeđeno još od Antikiteta, a preživjelo mileniume sve do XXI vijeka, ono čuva istodobno i zavidnu prirodu demokratije, donijete čak iz tih vremena. Uzrasti su u tom kolu potpuno ravnopravni. Pjevaju svi zajedno od 70-godišnjeg starca do 7-godišnjeg dječka ili djevojčice. Pjevaju se u istom kolu kako stare pjesme, tako i ljubavne, kako satirične, tako i tragične. U Šestanskom Kolu, kao potpuno ravnopravni, igraju zajedno i muškarci i žene, što predstavlja posebnu vrijednost, zbog toga što se u ovom kolu ne ogleda uticaj orijentalne osmano-turske kulture. Šestani su, u procesu slaviziranja, izgubili svoje kolo, a zajedno sa kolom i njegov dragocjeni repertoar. Pjesme koje su se pjevale u tom kolu ne mogu se ponoviti u nijednom drugom jeziku. One moraju izumrijeti zajedno sa jezikom na kojem su se vjekovima pjevale.
5. U pogledu svoje narodne nošnje, tursko osvajanje i turska vlast nije mogla ništa bitno promijeniti u Šestanima. Međutim, osvajanje Šestana od strane Crne Gore u godinama 1877-1878. učinilo je da se muška nošnja izgubi do te mjere da ju je danas veoma teško restaurirati u elementima po kojima se ona razlikovala od nošnji ostalih predjela Albanije. Ipak, nošnja žena i djevojaka uspjela je da se sačuva do današnjih dana, ali u Baru, tamo gdje se slaviziranje Šestana realizuje tako reći na drastičan način, i ova se nošnja već napustila. U vremenu kada se evropski i svjetski narodi trude da iznova pronađu i sačuvaju svoje nošnje kao dragocjene relikte, mi koji smo tu nošnju čuvali hiljadama godina, gubimo je upravo sada, na zaista neoprostiv način.
6. U procesu slaviziranja ali i zbog iseljavanja, zbog napuštanja svojeg pradjedovskog zavičaja, Šestani gube još jedno nezamjenjivo blago. Skupina imena mjesta, to što se u nauci naziva toponimija, sačinjava posebno polje, izvanredno interesantno u svrsi ispitivaja na polju kulture bilo kojeg etniteta. U Šestanima je toponimija bila, koliko zbijena (Nije postojalo kamena i drveta bez svojeg osobnog imena.), toliko i interesantno u jezičkom pogledu. Interesantno, jer je često čuvalo u sebi toliko drevne oblike, da se razna imena mjesta mogu uporediti sa stvarima koje otkriva i studira arheologija. Ali je i tu ubitačno djelovao proces slavizacije. Veliki broj toponima se prosto preveo na crnogorski jezik, ili se prilagodio na taj način, da je sada uopšte nemoguće odrediti porijeklo.
7. Poslovi raznih majstorija i zanimanja, zajedno sa svojim karakterističnim rječnicima, počev od stočarstva, obrade zemlje, do gradnje ubala, pokrivanja koliba, izvanredno starih po tipu i obliku, vršidbe, gradnje čamaca i načina lovljenja ribe, sve su to Šestani izgubili, ne samo iseljavanjem, nego i neodgovornim napuštanjem svojeg maternjeg jezika. Ne smijemo zaboraviti da, kad kažemo maternji, ne podrazumijevamo samo “svoju rođenu majku”, koja ne mora biti iz Šestana, nego podrazumijevamo dugi niz majki od očeve i majčine majke do ko zna kojeg pokoljenja, prije stotinu ili pet stotina godina. To je matenji jezik, a ne jezik koji učimo u školi ili putujući vozom. Šestani su, nažalost, posebno oni u Baru, taj jezik tragično izgubili.
8. U vezi sa školovanjem, ne školujići svoju djecu na svojem jeziku, dakle na albanskom jeziku, Šestani su totalno izbrisali svoju prošlost i kaznili su mlade generacije da ostanu u potpunoj ignoranciji što se tiče poznavanja samog sebe. Šestani danas mogu završiti bilo koju visoku školu, ali ne znaju ni ko su, ni što su. Ne poznaju svoju istoriju i istoriju svoje nacije. A ta je naša istorija, istorija Albanaca, toliko prepuna zbivanjima, i svijetlih i tragičnih, i toliko dugovječna, da se bilo koji pripadnik jedne takve istorije ne može a da se ne osjeti važnim subjektom među sunarodnicima.
9. Slavizirajući se u XX vijeku, upravo u vremenu kada se svi narodi trude da čuvaju i da afirmišu svoj identitet, Šestani su izgubili najdragocjenije što čovjek može imati: Ponos i pravo da se pred drugima predstavlja da je i on neko i nešto. Ne niko i ništa, nego neko i nešto. Crnogorci, mada mlada nacija, koja se počela kristalizirati tek u XV vijeku, ipak imaju svoje bitne osobine. Imaju tradiciju svojih plemena, imaju svoj poseban jezik, svoje folklorno stvaralaštvo, svoju istoriju, posebno istoriju odupiranja i ratovanja protiv turskih ugnjetača, imaju najzad i svoju tradicionalnu crkvu na svome jeziku. Šestani nipošto ne mogu naći sebe u sastavu crnogorske nacije. U sklopu crnogorske nacije Šestani ne predstavljaju baš ništa. Oni, u sastavu te nacije, ne mogu predstavljati ništa drugo osim nekog amorfnog i neodređenog življa. Razlikuju se od crnogorskih plemena, jer nemaju sa njima ništa zajedničkog.
Možeš biti dobar čovjek, možeš dobro vladati svo-jom profesi-jom, možeš biti po prirodi vrlo spretan i vješt čovjek, ali kad tvoj sagovornik sazna da mu ti kriješ proš-lost svojih djedova i nacionalnu pripadnost, on te nikako neće cijeniti ravnopravim. Naprotiv, on te mora smatrati hipokritom.
Čak ni u vjerskom pogledu Šestani, slavizirajući se, ne predstavljaju gotovo ništa. Barska Nadbiskupija je vjekovima čuvala i jezičke i kulturne vrijednosti svojih vjernika Šestana, ali, u procesu slaviziranja, tu je nestalo gotovo sve od nekadašnje devocije. Novo pokoljenje šestanskih vjernika nije u stanju praktikovati čak ni svoje vjekovima tradicionalne molitve, a kamo li nešto drugo što je bitnije: Katekizam, obred sakramenata i samosvijest da je njihov rod katolički star najmanje 1300 godina. Molitve prevedene na slovenskom, nijesu crnogorske nego hrvatske. Na ulazu u katedrali stoji natpis: Za Boga i za svoj narod. Ali praktično, čim se tu ne čuju ni molitve Ati ynë (Oče naš) i Falemi Mri (Zdravo Marija) na svom jeziku, tu se ništa ne može uraditi “za svoj narod”.
10. I najzad, u procesu slaviziraja, Šestani su izgubili u svemu, ali najviše u političkom pogledu. Ako bi se sinovi i kćeri Šestana školovali na svojem jeziku, kao što su se školovala djeca drugih albanskih krajeva, danas bi oni bili na visokim nivoima i u političkom pogledu. Ako bi se školovali na albanskom jeziku, oni bi danas zauzimali važna mjesta i u crnogorskom parlamentu i u crnogorskoj vladi. Bili bi veoma važan subjekat u baskoj i u ulcinjskoj opštini, takođe u Podgorici i drugdje. Bili bi takvi, jer bi predstavljali sebe. Međutim sada, potčinjavajući se slavizaciji, oni iz dana u dan gube i od svoje ličnosti i od svoga bića. A zna se da ko nema svoje sobstvene ličnosti, svoj personalitet, taj nikada ne može da bude nikakav važan subjekat da se uzme u obzir. Kao posledica svega ovoga, nažalost, danas niko ne računa na Šestane.


Gjokë Dabaj, iz Šestana, opština Bar; u Draču, 29 Novembar 2011.